Većina ortodontskih nepravilnosti je nasljedna, a neke su stečene. Nasljedne su nepravilnosti u broju zuba kada oni urođeno nedostaju ili su u suvišku. Zbijenost ili rastresitost zubi, nepravilnosti između zubnih lukova u horizontalnoj, vertikalnoj i sagitalnoj dimenziji su također nasljedne nepravilnosti. Stečene su posljedica nepogodnih navika, disanja na usta koje je uzrokovano adenoidnim vegetacijama ili povećanim tonzilama, trauma zuba i čeljusti i najčešće prijevremenog gubitka mliječnih zuba. Sve gore navedeno ne utječe samo na postavu zuba već i na razvoj čeljusti i izgled lica.
Razlog ispravljanja ortodontske nepravilnosti prvenstveno je ispravljanje narušene funkcije – žvakanja, gutanja, govora i disanja, kao i postizanje estetike osmijeha i lica te prevencija karijesa, bolesti parodonta i poremećaja čeljusnog zgloba i žvačnih mišića.
Prvi ortodontski pregled bi trebao uslijediti tijekom 6 godine,osim ako doktor dentalne medicine prilikom redovitih kontrola ne utvrdi razlog da uputi dijete na pregled i ranije. Ortodont će uzeti anamnezu od roditelja i kliničkim pregledom ustvrditi da li razvoj zubnih lukova i zagriza odstupa od uobičajenog za dob djeteta. Obično se tada napravi i snimka čeljusti (ortopantomogram), a po potrebi fotografira lice i zubni lukovi,te uzme anatomski otisak zubnih lukova za izradbu sadrenih modela. Oni su potrebni za detaljnije analize, koje se rade ako dijete ulazi u aktivnu terapiju ortodontskom napravom. Ako aktivna ortodontska terapija nije potrebna, ortodont određuje dinamiku kontrolnih pregleda, koju uvjetuje dob djeteta i uočene nepravilnosti.
ORTODONTSKA TERAPIJA ODRASLIH
Odrasli pacijenti nose ortodontske aparatiće sa željom da unaprijede oralno zdravlje, uljepšaju osmijeh i poboljšaju kvalitetu života. Nepravilni zubi i loš zagriz negativno utječu na zdravlje otežavajući osnovne životne funkcije (govor i žvakanje), održavanje higijene i narušavaju zdravlje parodonta.
Malokluzije imaju izrazit negativan utjecaj na opću kvalitetu života jer narušavaju osjećaj samopouzdanja, čime loše utječu na socijalne interakcije, privatni život i profesionalni uspjeh. Dobna granica za ortodontsku terapiju ne postoji. Biomehanika pomaka zuba jednaka je kod odraslih i kod djece.
VRSTE ORTODONTSKIH NAPRAVA
Svijest o važnosti pravilnih zubi i lijepog osmijeha te estetski materijali učinili su fiksni ortodontski aparatić znakom brige o zdravlju. Fiksni ortodontski aparatić najčešće je, najučinkovitije i najpredvidivije sredstvo ispravljanja ortodontskih nepravilnosti. Čine ga bravice i cjevčice na kutnjacima i žičani luk. Lijepi dizajn i neprimjetnost estetskih bravica olakšava njihovo nošenje pacijentima svih godina i zanimanja.
Samovezujuće bravice, za razliku od klasičnih, imaju pomičan element koji drži žicu u utoru bravice pa na njih nije potrebno stavljati ligature (gumice ili vezilice). Zbog svojih mehaničkih svojstava mogu skratiti trajanje ortodontske kontrole jer se ne trebaju stavljati vezilice i mogu smanjiti ukupni broj posjeta ordinaciji.
Vrsta bravice ne utječe na uspjeh ortodontske terapije – zube ne pomiču bravice, već ortodont.
Rezultat terapije ovisi o ortodontovu znanju i vještini da u otvorenom razgovoru s pacijentom definira što pacijent smatra lijepim osmijehom.
Provodimo ortodontsku terapiju isključivo najkvalitetnijim sustavima klasičnih, estetskih i samovezujućih bravica i ovisno o vrsti ortodontske nepravilnosti predlažemo individualno svakom pacijentu najbolji izbor naprave kako bi terapija bila što učinkovitija, brža i zadovoljavala najviše estetske zahtjeve. Uspjeh terapije najvažnija nam je vodilja prilikom izbora bravica.
Aligneri
Plan terapije postavlja ortodont, a planira ga na temelju prikupljenih dijagnostičkih podataka. Ako je nepravilnost moguće tretirati alignerima, nakon plana terapije ortodont uzima otiske ili „scanove“ (eng. scan, digitalni otisak) zubi. 3D digitalnom aplikacijom se na temelju ortodontovih detaljnih smjernica simulira pomak zubi od početnog do željenog položaja u više faza, uz apsolutnu kontrolu nad položajem zuba u svim dimenzijama. Stupanj anomalije te postavljeni cilj određuju broj faza, broj udlaga, a time i cijenu terapije.
Prednosti terapije alignerima u odnosu na fiksnu ortodontsu napravu su da je gotovo nevidljiv,
pacijent može udlage skinuti bez ičije pomoći uz osjećaj apsolutne slobode i kontrole i da udlage treba skinuti prije jela pa nema nikakvih ograničenja u izboru hrane.
Nedostaci terapije alignerima se očituju u tome da iako ih pacijent može skidati, udlage mora dosljedno nositi 22 – 24 sata na dan jer inače ne postižu željeni učinak. S udlagama se ne može jesti. Prije jela ih se treba skinuti, nakon jela oprati i zube i udlage te ih opet staviti. Iako su vizualno nenadmašni, mijenjaju govor.
Fiksna naprava proizvodi učinak koji direktno ne ovisi o suradnji pacijenta, dok se udlage moraju same stavljati i skidati, nositi propisani broj sati jer u protivnom ne djeluju. U konačnici je odluka između dviju tehnika stvar pacijentova životnog stila.